Nebo je, ono, baš plavo danas. Škiljim u sunce i snagom volje tjeram ove breze preko puta, što ih sebično nazivam svojima, da prolistaju. Naginjem se preko balkonske ograde. Gledam kroz prozor. Osvrćem se stalno kao u kakvom dobrom psihološkom trileru. Ne znam što očekujem. Možda vjesnike proljeća kako lutaju baš mojom ulicom. Sasvim slučajno. S noge na nogu. S cigaretom ustima. Onako, mangupski.
Probudih se jutros prije dana. Buđenje. Razbuđivanje. Žudnja.
Garant proljetna. Proljeće sigurno ima dobar plan.
