Žuta bezbrižnost ili Rastresenost

distracted
IZVOR FOTOGRAFIJE

U doba kad su već počele jesenske kiše, a zrak zamirisao na svježinu novih početaka, sjednem u vlak i zaputim se u Zagreb kako bih sredila neke papire na Filozofskom fakultetu. Kišilo je i tog dana pa sam obukla žutu kišnu kabanicu. Na Glavnom kolodvoru iziđem, udahnem i okrenem se nekoliko puta oko sebe. Zagreb u meni već dugo stvara posebnu sreću. Podsjeća to na onu Arsenovu pjesmu “Zagreb i ja se volimo tajno…”. Zapjevušim, stavim kapuljaču na glavu i krenem tražiti taksi. Primjetim prvog i krenem do vozača koji je stajao pored auta pušeći.

– Dobar dan! Trebam prijevoz – rekoh.

– Gledam Vas već 50 metara kako hodate – kaže.

Nasmijem se. – To je zbog žute kabanice.

– Nije samo kabanica. Neobično hodate. Veselo. Vi ste najveselija osoba koju sam danas vidio – kaže. – Baš sam poželio da Vas vozim! Popravili ste mi dan. Kamo ćete?

– Do Filozofskog – kažem.

Čudno me gleda. Možda je u tom trenutku pomislio da veselo izgledam jer sam luda. Naime, svi koji su ikad bili na Filozofskom znaju da je udaljen 15 minuta pješice. I ja sam pogledala gdje je na karti, ali mi se činilo prekomplicirano da zapamtim put.

– Znate li da će to koštati 60 kuna? – oprezno pita.

– To je u redu – samouvjereno kažem.

– Prekrasni ste – veli.

– Hvala – spustim glavu. Već mi je malo neugodno zbog komplimenata. Bojim se zaustiti bilo što da ne pokvarim dojam.

Moja šutnja, međutim, nije omela taksista. Raspričao se o sebi, svojoj vikendici i punici. Djelovalo je da se i oženio samo zbog punice. Raspitivao se i o meni, otkud sam, kamo idem i jesam li prvi put u Zagrebu.

– Ma ne, živjela sam tu.

– I ipak taksijem do Filozofskog?

– Ne znam točno gdje je, a kiša je, pa sam odlučila počastiti se taksijem – rekoh.

– Kad si tako divna, sad će tebi striček reći kako ćeš se pješice vratiti nazad. Nema potrebe da zoveš opet taksi.

I objasni mi. Detaljno. Vjerojatno sam ga blijedo gledala jer uglavnom ni ne pokušavam upamtiti nečije upute prema cilju. Kad se nađem u takvoj situaciji, uvijek mantram: Uvijek mogu pitati nekoga kuda dalje. Veoma se loše snalazim u prostoru. To je jedna od vrsta inteligencije kojom me Bog zaboravio obdariti. Da vam dočaram u kolikoj mjeri se ne snalazim, trebam vam samo reći da sam u Osijeku živjela 10 godina, a više od godine radila sam u Donjem gradu na Teološkom učilištu. Gotovo svaki dan na pauzi sam išla do Drave koja je udaljena nekoliko minuta hoda. E pa, ja tu Dravu nisam uspjela naći svaki dan. Toliko o tome.

Taksist je odustao od objašnjavanja i uzeo blokić. Na papir mi je nacrtao kojim putem. Gledala sam ga kao viteza.

– Hvala Vam – rekla sam.

– Nema na čemu. Drago mi je da sam Vas sreo danas. Budite takvi divni i dalje.

Stao mi je na samom ulazu na Fakultet. Da se ne izgubim. Kasnije sam se vratila do kolodvora prema svojoj osobnoj karti. Sretna.

Naravno, ispričala sam doma epizodu s taksistom. Najdraži se smijao:

– Ljubavi, točno tako izgledaš. Takva si. Bezbrižna. Ja ne znam nikoga tko je toliko puta zaboravio ključ, mobitel ili izgubio novčanik. Sve tvoje kape traju samo jednu zimu. I kišobrani. Jednostavno ne razmišljaš…

Uvrijedila sam se. Ja? Ne razmišljam?! Ciljao je valjda na onaj zadnji ključ kojim sam zaključala stan i onda ga ostavila u vratima.

Tog sam se jutra spremala na posao. Trebalo je klince obući, nagovoriti ih da navuku kape i jakne. Trebaju li im čiste hlače? Hoće li se skinuti ona mrlja od špageta? Ide na iskuhavanje. Fala Bogu, ima još prljavih stvari te boje. Isuse, opet su potrošili pola litre sapuna u tri dana! Piju li oni to? To bi objasnilo puno toga! Stvarno već moramo krečiti!

– Darko, obuvaj se! Tine, ne mlati mačem po cipelama!

Je li Tin prerastao svoje majice ili su samo okračale u sušilici? Uopće ne primjećujem da je narastao. Gdje je Darkov ruksak? Voli li on uopće Spidermana? Mantram i zazivam vilu Sudbine da me prosvijetli koje igračke danas žele nositi u vrtić da se ne vraćamo tri puta nazad u stan. Darku treba nova četkica.

– Darko, operi zube! Tine, ne mlati po zidu mačem!

Prijavila sam se za neko događanje u vrtiću. O Bože, kad je to? A je li onaj individualni razgovor danas?

– Darko, obuvaj se ili ćeš ići bos! Tine, još jednom zamahni i mač leti u smeće!

Treba iznijeti smeće. Je li presmrdljivo? Može ostati u stanu do popodne. Izračit ću. Treba ponijeti nekakve kartone za školu, uključiti perilicu. Koji je veš unutra? Aha, bijeli. On se neće usmrditi dok dođem kući. Moram platiti račune danas. Ne sjećam se je li stigao plin već. Knjiga od jučer me baš razočarala. Neću više nasjedati na preporuke čitateljskih blogova. Čista reklama. Iako, mnogo je ljudi komentiralo da im je knjiga najbolja u životu. Čudaci. I kakvo je to divljenje naslovnicama??? To me svaki put ušokira.

Onaj visoki susjed nikad ne pozdravi. Je li jednostavno takav ili mu nisam simpatična? Čudan lik. Je li bilo u redu što sinoć nisam s dečkima išla na spavanje? Jesam li ih zakinula i hoće li (ipak) odrasti sretni? Hoće li biti čudni? S kojim od njih dvojice sam više pričala? Jesu li sretni? O, Bože, šta da kuham danas? Mrzim to kuhanje! 8. b mi je loše napisao zadnji test. Joj, tamo je ona tužna mala. Ja uopće ne mogu doprijeti do tog djeteta…

Dok zaključavam vrata, Tin me moli da ga nosim.

– Ne mogu, ljubavi. Mamu bole leđa, a ti si već veliki dječak.

– Nosi meeeee!

Razmišljam o bolovima u leđima i je li pametno da ga uzmem u naručje. Stvarno bih trebala početi vježbati! Hoće li moje odbijanje učiniti od Tina tužnog dječaka? Hoće li ga moje nošenje učiniti gotovanom? Hoću li žaliti što sam ga nosila? Ili što ga nisam nosila. Isuse, hoću li sa svim ovim uopće uspjeti živa sići niz stubište… Fak, gdje je auto? Uopće se ne sjećam gdje sam jučer parkirala… Ključ se ostao ljuljati u vratima.

Pošteno je priznati da sam poznata po tome da gubim stvari i zaboravljam. Već svi znaju čija je pronađena torba, mobitel ili novčanik. Nekoliko puta sam iz učionice ponijela daljinski za projektor – prvi put su se svi uzrujali što ga nema, sada samo potraže mene kad se nešto izgubi. Pokupim nekad i tuđe ključeve (Čuvajte svoje stvari kad se družite sa mnom!). Ponekad zaboravim kamo sam krenula, često ne znam ni kojim putem do tamo…

Pomalo sam rastresena, priznajem. I vesela sam. Uglavnom. Ali reći da ne razmišljam, e to zbilja nije pošteno.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s