Nakon pet sati peglanja, fotografirala sam prazan krevetić u spavaćoj sobi koji je inače pun veša. Za uspomenu na taj trenutak (budući da je sušilica već tada bila puna i otpištala svoje, a perilica je vrtjela još jednu šarenu turu) podijelila sam sliku i sa svojom sestrom koja je poslala zadivljenog smajlića i komentar kako nikad još nije vidjela taj krevetić prazan (Djeca su možda tri puta spavala u njemu. Sada služi za nakupljanje veša za peglanje i stvari koje još nisu našle svoje mjesto u stanu. Poklanjamo ga. Znate nekog kome treba?).
Dan je bio uobičajen i divan. Kavica s djecom i prijateljima, isprobavanje novog, balkonskog roštilja i novih “samonapuhujućih” madraca za kampiranje, pet sati spomenutog peglanja, veeeelika lubenica i pivica na balkonu koju upravo dovršavam. Vrlo vjerojatno ne bih bila svjesna ljepote našeg dana da moj mali filozof Darko nije, dok smo odmarali kod dječaka u sobi uz Tinčeka koji je spavao, odjednom počeo plakati i grliti me govoreći kako ću mu jako nedostajati.
– Ali, ljubavi, pa nikamo ne idem. Vikend je. Kako ću ti nedostajati?
– Nedostajat ćeš mi kad budeš baka.
– Kako to misliš?
– Pa, kad ti i tata budete baka i dido, vi ćete otići živjeti u apartman na moru. Jako ćeš mi nedostajati kad odete.
– Misliš da bake i dide žive na moru?
– Pa da. Tako ti to ide. Kad ja budem odrastao, baka i dido će umrijeti i vi ćete biti baka i dido i živjet ćete na Viru.
– Pa nisam baš sigurna. Možda ćemo još uvijek živjeti tu….
– Ali… kad ja budem dido, ti ćeš onda umrijeti. Jako ćeš mi nedostajati mama…
Opet se jako rasplakao.
– Ljubavi, mama će umrijeti za 100 godina! To je jako, jako puno! A ti ćeš imati svoju ženu i djecu koja će te jako voljeti. I svog Tina…
– Ali, možda ipak nećeš umrijeti. Kad više ne budeš mogla micati glavu i noge, ja ću te vući preko ceste da te ne pogazi auto. Onda nećeš umrijeti…
– Misliš da se umre samo kad te pogazi auto? Ali, sine, svi ljudi moraju umrijeti. Svi se prvo rodimo i budemo bebe i mali dječaci i djevojčice. Onda odrastemo i dugo živimo, pa postanemo bake i djedovi i onda… kad smo dugo, dugo bake i djedovi, onda umremo.
– I ništa se ne može napraviti?
– Možemo se puno voljeti svaki dan.
– Pa ja te jako volim, ali ipak ćeš umrijeti i nedostajati mi.
U grlu mi je bila velika knedla i trudila sam se da ne vidi da plačem. Izišli smo iz sobe i potražili tatinu pomoć u ovom velikom pitanju. Nakon što mu je ponovio većinu onoga što sam mu i ja rekla i produžio mamin i tatin vijek trajanja na 100 milijuna godina, Samir nam je svima skuhao kavicu i njih su je dvojica odnijeli servirati na balkon.
Otplakala sam svoje i smirila se. Nikakvi pokušaji budističke meditacije, nijedna priča ni misao nije me nikad dovela u tolikoj mjeri u stanje svjesnosti sadašnjeg trenutka kao ova njegova tuga. Svjesnosti da ustajem s kauča, obuvam japanke i idem piti kavu i razgovarati s mojim dečkima. Kako je uopće moguće da uglavnom nisam svjesna te sreće samog življenja?
Tako je moj mali dječak dan u kojem sam pet sati peglala pretvorio u divan dan. Osim toga da sam opeglala sav veš, želim zapamtiti kako smo potrošili dvije krede i pali s bicikla i kako smo jeli ogromnu lubenicu i prvi put roštiljali na balkonu. I kako smo isprobavali madrace koje su dečki pretvorili u poligon za wipe out. Da se razumijemo, kada su na madrace naslagali stolice po kojima su skakali, nakon nekoliko upozorenja završili su u kazni. Kazna se sastoji od mirnog sjedenja na stolici ili dječjoj fotelji u sobi.
– Tata, je li gotova kazna? – pitaju obojica već peti put. Samir je vidno iživciran.
– Nije!
– Koliko još minuta? – pita Darko.
– Još 100! -kaže Samir.
– Tine, ovdje ćemo biti dok padne mrak – zabrinuto kaže Darko Tinu.
– Ma nećemo – optimističan je Tin. – To je šašavo.
– Stvarno ti kažem. Do mraka.
Nakon par minuta čuje se pjesma iz njihove sobe. I gitara. Darko svira i pjeva.
– Nema igre kad ste u kazni – drekne Samir.
– Zaboravio sam. Oprosti tata – pokunjen je Darko.
U to čujemo Tina:
– Halo? Haaalo? Jesi tu?
– Tine, nema igre u kazni – mudro Darko upozorava Tina.
– Pa ne igram se – kaže Tin.
– A šta radiš? – pita Darko.
– Pa telefoniram.
Darko se smije. Kaže mu da to nije telefon, nego čaša i da je to igra.
– Aha – zamišljeno će Tin. – To je isto igra. Neću više.
Uskoro, naravno, opet pjevaju i sviraju. Super im je u kazni.
Želim upamtiti večernje kupanje. Sanjkaju se u kadi, utrkuju se u plivanju, rone, ratuju, bore se s krokodilima, postaju krokodili, slave rođendane svih ljudi koje poznaju, uz obavezno “Sreeetan rooođendaan tii…”, tortu i svjećice. Nevjerojatno je što se sve može u kadi raditi. Očekujem ih jednom pronaći kako surfaju na plastičnim tanjurićima i prave dvometarske valove u 20 cm vode.
Želim upamtiti mokru kupaonicu, svađe i plač.Tko će duže ostati u kadi? Tko će prvi sušiti kosu? Moljakanje: – Nosi me u sobu kao zamotanu palačinku! Želim zeleni ručnik! Želim žuti ručnik! Žicanje da im obučem pidžame i Tina kako mi dlanovima međusobno udaljenim nekoliko milimetara pokazuje koliko je on malen.
Želim upamtiti tri tanjura čokoladnih pahuljica i posljedično odmjeravanje tko ima veći trbuh. Sve pjesme i crtiće koje smo odgledali prije spavanja. Zagrljaje i želju da spavamo s njima jer… sve će to nestati jednog dana. Čak i Darko to već zna.
Čudo su moji dječaci. Spavaju sada. I nedostaju mi.
Obojeno vrijeme 