E…

Poželite li nekad izići iz sebe i drugačije disati? Sasvim malo nestati? Barem vrhom cipele ili stražnjom stranom koljena? Otvoriti sve prozore i osjetiti da ste dio Svemira ili barem sveopćeg Nemira?

Jedan je od tih dana. Skrijem se tada u nečijim stihovima, u slovu o, koje je kao bol, ili slovu e, kao svjetlo.

Ne znam talijanski, ali volim ga slušati, posebno u glasu Vasca Rossija, i tada uživam u misteriju značenja. Da se razumijemo, uvijek potražim prijevod pjesme, ali ga zaboravim u trenu i zatim ponovo slušam i slušam i otprilike pogađam što mi lijepoga priča taj neobični talijanski čovjek…

Tada lutam. Smijem se mokra na kiši dok pozdravljam prolaznike. Kao Prevertova Barbara, sa svima sam na „ti“. Brojim otkucaje nekog starogradskog sata. Pijem čaj iz bijelog porculanskog čajnika u zabačenoj taverni. Putujem vlakom u posljednjem vagonu, na posljednjoj stepenici, i hvatam usnama vjetar. Berem naranče na sunčanom jugu i ležim u poljima lavande. Virim kroz osvjetljene prozore i mirišem ruže. Na mjesečini sjedim i slušam more koje uvijek živi u meni, neslušano, a mirisno kao djetinjstvo.

Lijepo je nestati ponekad. Ne znam jesam li tada ja – ja, ili neka druga ja.. ili sam neka ona ili… ti. Ali znam da tada lutam i da mi baš u tom trenutku „Nepoznat Netko“ piše pjesmu. I to je sasvim dovoljno.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s