DOBRO JUTRO

10-sun-sets-over-everest-and-nuptse-750x500

– Dobro jutro, dane! – sneno se protegnula. Bilo je 6:30 ujutro i mirisala je svježa kava.

– Djeca još spavaju, ljubavi. Dođi, popij kavu sa mnom – rekao je svježe obrijani suprug.

Nasmiješila se razgrćući mekane pokrivače, poljubila najdraže biće i provirila u dječju sobu. Anđeli su spavali s ručicama na jastuku, nasmiješeni. Poželjela je poljubiti te osmijehe i saznati njihove snove.

Na putu u kupaonicu pogledala se u zrcalu. Dugačka, bijela spavaćica naglašavala je njezine zamamne obline i osunčanu put.

– Lijepa moja žena – rekao je zaljubljeno kao i prvog dana, obgrlivši joj ramena.

Dok se umivala čula je najdražeg kako pjevuši u kuhinji i zvecka šalicama.

-Hvala ti što si skuhao kavu.

Kava je bila topla kao i njegove oči dok joj je tiho pričao o svojim planovima za taj dan. Zagrlila ga je na odlasku i zatim probudila svoje anđele. Poiskakali su iz kreveta nasmijani i otrčali oprati zube.

Dok su oblačili odjeću za vrtić, pripremila je topli kakao. Darko je uzbuđeno pričao o dogodovštini s dječjeg igrališta u kojoj je ispao pravi junak.

– Teta mi je rekla da sam jako dobar i hrabar dječak – ponosno je rekao.

– Ima potpuno pravo – rekla je i poljubila ga u vrh nosa.

– Mama i ja sam hrabar. I popio sam kakao. Bio je jako fin. – rekao je Tin.

– Hrabri moji dječaci. Pospremite sad svoje šalice i krevete pa idemo u vrtić. Odjeća vam je pripremljena na ormariću.

Dječaci su pažljivo odnijeli svoje šalice u sudoper i otrčali u sobu.

Otvorila je prozore i svježi je zrak ispunio stan. Mirisalo je na proljeće. Osjećala je energiju u svakom djeliću svog tijela.

Obukla se brzo. Za to su vrijeme dečki spremno stajali u hodniku.

– O, pa vi ste brži od mene – nasmijala se.

Držeći se za ruke spustili su se stepenicama. Vidjela je da ima vremena pa su prošetali do vrtića. Zagrljaj na rastanku bio je dug.

– Nedostajat ćeš mi, mama – rekli su u isti glas.

– I vi ćete meni nedostajati, dragi moji dječaci.

Vani je dan započinjao svoj uobičajeni ples…

***

Eto, ako ovo ne zvuči kao horor-drama, ne znam što bi to bilo. Da gledam ovakav početak filma, očekivala bi da je sada spuca auto i da umre ili da barem izgubi pamćenje i postane normalna. Ili to, ili bi ovo bio najdosadniji film svih vremena. Zato je život, ah, taj život, nešto potpuno drugo…

***

-Isuseee, pa koliko je sati? Tine, daj spavaj još malo.

– Ali dan jeeee! Vidi, dan! Želim „Siće uhonji“.

– Molim te, još malo spavaj.

– Že-lim Si-će-u-ho-nji!

Otvorim oči i pokušavam ustanoviti u kojoj sam sobi. Ovaj put je dječja. Ustajem i bauljam do televizora da upalim prokleti crtić. Vani je još uvijek noć, mali je slagao. Samir se na balkonu smrzava uz kavu i cigaretu. Odem do kupaonice po ogrtač da mu se pridružim. Usput se pogledam u ogledalo. Na meni je sivkasto-bijela pidžama s mrljama neidentificiranog porijekla. Okračala od neučinkovitog pranja na 90 stupnjeva, odskače veselo oko gležnjeva i na bokovima, a otužno se spušta na području gdje bi trebala obuhvaćati moje zamamne obline.

– Prekrasna sam – promrsim si u bradu. Uzimam ogrtač i odem  se na 5 minuta smrzavati na balkonu. Moja ljubav je uvijek pažljiva. Ostavi mi uvijek malo svježe kave. Ne znam jesam li mu ikad rekla hvala.

– Dobro jutro, ljubavi – kaže moj najdraži.

– Mmm da, mo’š mislit.

– Teška noć, ha?

– Mhmm. Presvlačili smo posteljinu, jedna noćna mora i „Mama! Mamaaaa! Spavaj s nama!“ Tri puta sam promijenila krevet.

– Činio mi se Darko malo vruć jutros…

– Ma ne vjerujem. Bio bi već na nogama… Da mu krknem jedan Nurofen, a? Za svaki slučaj? Danas se moram pojaviti na poslu…

– Možda bi bilo mudro. Ja se jutros osjećam ko da me pregazio kamion. Mogao bi se i ja razboljeti…

– I ti krkni neku tabletu. Za svaki slučaj. I meni treba. Glava…

Lupa na balkonskim vratima. Tin u pidžami udara kamionom po staklu.

– Mamaaaaa! Ja bi sok i gumene bomboneee!

– Prestani lupati. Mama će doći za tri minute.

Samir uđe u stan, a ja ostanem dovršiti posljednji gutljaj kave. Viče:

– Nemamo ni tableta ni sirupa više!

Ulazim i beskrajno se veselim toplom tušu. Pod tušem čujem kako Samir pozdravlja dečke i odlazi na posao.

– Volim te! – viče pred vratima.

– I ja tebe!

Nadam se da je čuo.

Dok pokušavam oprati glavobolju, Darko razgrće zavjesu na kadi.

– Mama, dođi vidjeti!

– Mama se tušira i ne može sad.

– Ali dođiiii… Moraš vidjeti što je Tin napravio!

Panika. Uzimam ručnik, ovlaš se obrišem i pojurim u dječju sobu. Tin je skinuo svu posteljinu s kreveta i ispod njega napravio logor. Odahnem što nema krvi i stakla.

– Dobro, Darko. Brat se igra…

– Ali rekla si nam da se ne zavlačimo ispod kreveta jer je prljavo.

– Pa je malo prljavo, ali sad je to brat fino počistio.

– Mogu li i ja ispod kreveta? – pita moj veliki sin.

– Možeš. Očistite i u kutovima.

Odem se obući. Dok navlačim majicu, buka u sobi postaje opasna.

– Dečkiiii, ne penjite se uz ormar, past će na vas.

– Samo trebamo loptu. To nam je splav. – Darko stoji na krevetu i pokušava se popeti uz stranicu ormara.

Dok dohvaćam loptu, razmišljam da dječja soba nije sigurna. Plutene obloge na zidovima i zašarafljeni ormari. Hmmm, predložit ću Samiru. Pogledam na sat.

– Isuse, dečki, 7 i 10 je! Zakasnit ćemo!

– Još malo bi se igrali! Ni ti se nisi još obukla.

– Oblačenje!

– Ja nisam dobio gumene bombone – plače Tin.

– Ne možeš doručkovati gumene bombone. Doručkovat ćeš u vrtiću.

– Ja bi gumene bombone – Tin tuli. Sve što će se sljedećih 10 minuta događati, bit će popraćeno njegovim tužnim plačem i predanom molitvom: Molim te, ja bi gumene bombone.

– Oblačite se. Sad!

Odem u svoju sobu obući se do kraja.

– Mama, nema mojih hlača! – viče Darko uzrujano.

– Ni jednih?

– Ni jednih.

Vraćam se u njihovu sobu. Tin je i dalje ispod kreveta i želi gumene bombone. Darko se strašno naživcirao. Povadio je sve stvari iz ormara. Među njima i najmanje petore hlače. Pravim se da ne vidim što je napravio i uzimam jedne hlače s poda.

– Ta-daaa! Evo jedne hlače! I majica!

– Ta majica je komplicirana za obući! Vidi! Vidi! Ne mogu! – Drži složenu majicu jednom rukom na glavi i plače.

– Sad će mama – tješim ga nepedagoški i oblačim.

Tina, koji se grčevito drži i plače, izvlačim ispod kreveta. On se otima dok ga oblačim i, naravno, želi gumene bombone. Navlačimo jakne, a onda idemo u potragu za izgubljenim kapama i šalovima. Svi smo oznojeni i jadni.

– Tine, gurni palac u rupicu od rukavica… Tine, jebemu sunce, rupica!

– Ali ja bi gumene bombonee – uporan je mamin sin.

– Jest ćemo bombone poslije večere.

– Ali ja bi saaaaad!

– Ne može. Darko, iziđi van na hodnik i upali svjetlo u stubištu.

Kopam po džepovima tražeći ključeve od auta i stana. Vučem iz stana Tina koji plače. Zaključam i čujem TV: Psići u ophodnji su, stići će za tre-en.. Otključavam i gasim TV i svjetla po stanu. Čujem kako Tin sam silazi niz stepenište i trčim za njim. Ne znam jesam li zaključala stan. Tin mi ne želi dati ruku i silazi sam. Silazimo 5 minuta s drugog kata. Svi me mišići bole od stanja pripravnosti jer moram biti spremna za slučaj da se prevrne ili pokuša preskočiti tri stepenice. Darko je već dolje. Čujem kako mudro govori nepoznatom čovjeku da mama možda nije zaključala stan, ali da joj se sad ne pada na pamet vraćati gore. Molim se da mu čovjek ne vjeruje ili da barem nije lopov.

Auto je parkiran stotinjak metara od ulaza. Meni se čini kao da je kilometar daleko.

– Molim te, ljubavi, hodaj uz mamu. Pogazit će te netko.

– Ja bi saaaam – viče Tin.

Pokušavamo pogoditi najdublje lokve uz put. U glavi mi je negdje magloviti  podatak da nekom od njih propuštaju čizmice. Kupiti barem jedne nove čizmice, mislim u sebi.

Ulazimo u auto. Dok sam zakopčavala Tina, uočio je neki stari bombon ispod sjedišta.

– Ja bi bombon. Ja bi bombon. Ja bi bombon.

– Ljubavi, to je stari, prljavi bombon koji nije fin.

– Ja bi bombon. Ja bi bombon – plače. Tuga, bol i dreka zbog bombona traje do vrtića. Čovjek se ponekad uspije i naviknuti.  Na Golden FM-u Patsy Cline pjeva Crazy. Odgovara mi. Pojačam.

– Mama, je li to ona pjesma o Šašavici? – Darko je prepoznao pjesmu.

– Jest, ljubavi – ponosna sam na njegov savršen sluh.

Pred vrtićem uobičajeno nepropisno parkiram. Upalim sva četiri, pogledam u nebo i zamolim da ne bude policije. Nećemo stići ako budemo hodali stazom pa trčimo preko parka po blatu. Darko je najbrži. Pred vrtićem padne i cijeli se ublati. Neutješno plače. Dok ga podižem, Tin ode do ribnjaka pozdraviti ribice. Stoji na rubu i pored znaka „Ne bacajte kamenčiće u ribnjak“ baca kamenčiće.

Ulazimo u vrtić. Obojica su blatnjavi, uplakani i mokri. Curi im nos. Nemam papirnate maramice. Presvlačimo se unutra. Gledam nasmijane majke kako pričaju sa svojom djecom koja sama skidaju u pospremaju svoje jaknice i cipele. Moji, dok ih ja oblačim, pokušavaju hodati po klupama. Na rastanku, dječaci me grle.

– Jako ćeš mi nedostajati, mama – kažu moje ljubavi.

– I vi meni, jako jako – grlim ih.

Pozdravljam tete koje bi porazgovarale i pokušavam objasniti da zbilja kasnim. Prijekorno me gledaju. Istrčavam iz vrtića. Udahnem. Osjećam se kao da sam se popela na Everest. Nasmiješim se dok vani dan započinje svoj poznati ples…


2 thoughts on “DOBRO JUTRO

  1. ha ha ha ha ha odlično! prvo si me splašila sa uvodom. reko nije moguće, ovak nekaj nema ni u najgadnijim sapunicama ili romanima ane žube :))))
    ali spasila si stv ar kasnije 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s